Piše: Siniša Soljačić
Pasalo je večje od desjet misjeci da je porti Zlatko. Zlatko Ivulić. Naš Zlatko.
Pasat kraj ribarnice, pasat Marmontovom, puoč u „Primu“ kupit gače ili u „Peka“ postole, u „Bastion“ ništo izist pri vapuora, a ne jovit se Zlatkotu u butigu, bilo je za Boljane nezamislivo. Graničilo je to s nepristojnosti i bezobrazlukom. Bi je rijed i obaveza puoč se jovit Zlatkotu, pitat ga za zdrovje, njega i njegovih doma, a posebno pitat za njegovega oca šjor Pjerina, pitat ga za Hajduka i – kad če u Buol…
A Zlatko bi se uvik bi svakome naveseli. Vidilo se na njemu da nos želi i vidit i čut.
- „Šta ima u Bol?“ bile su uvik parve riči nakon pozdrava.
U Zlatka se uvik mogla ostavit tiješka buorša, kufer ili paket koji je bilo tiješko nosit po gradu, a vajalo je još puno tega oboč, kupit, vižitat…
- „Mama, di čemo sa ovin? A čemo ovo cili don vuč sa sobon.“ pito bi.
- „Niječemo“ bila bi rekla mama. „Ostavičemo u Zlatkota u butigu.“
I tako svaki put.
Mogo si u tu molu butigicu ostavit cili kamion stvori, uvik bi bi nošo mista di će to stavit. Problem je bi somo ča je vuon lavuro do puodnije po je po bagaje vajalo puoč do tada.
Danas je Zlatkotova butiga zatvorena. Zlatko je umar. Na vrota je veli katanac. Vartin se tuda, gledon, proviri bi, želi bi vidit jesu makor slike još na zidima, areloji u viltrine, ali ne mogu… Sve je dobro zatvoreno. Zlatkota nimo i jo nimon di puoč. Grijen ča. Okrečen se još jedon put kako da bi želi vidit da su se vrota otvorila. Ali, vrota se ne otvorodu. Zatvorena su. A kad se jednega dona otvoridu kozno ča če unutra bit. Baž koja butiga od galantarije, baž čedu se unutra prodovat pašte, mobiteli, lepinje i čevapčiči ili kozno čo..
Ali, jo znon. Kadguod tuda kraj njegovje butigje pason, pogledoču unutra i vidiču Zlatkota iza onega bonka, vidiču ga kako napravije areloje ili čito Slobodnu…
Porti je Zlatko, portila je jedna splitska legenda i čovik koji je voli Buol i sve Boljane.
A volili smo i mi njega. Urara, hajdukovca, fotoreportera i Boljanina – Zlatkota Ivulića.