23.9 C
Bol
Četvrtak, 29 rujna, 2022

Sav naš Bol: Miris lavande

Piše: Vinko Brešković

Stigavši do mog omiljenog kafića, kao i svakog vrućeg ljetnog dana na svoju prvu jutarnju kavu, shvatio sam da je još uvijek rano te sam sramežljivo pozvao konobara. Izašao je na terasu i začuđeno konstatirao: – O, danas ste jako uranili. Kavu kao i obično? Potvrdno sam odgovorio smještajući se u udobnu fotelju  tik uz more koje sam zamišljao, mirisao, ćutio. Prebirao sam po svojim sjećanjima misleći na divna jutra koja sam ovako provodio. Volio sam more, volio sam besciljno voziti se brodićem plutajući uz obalu. Taj miris, tišina, taj mir koji i sada osjećam, budili su niz uspomena. Konobar mi je donio kavu i upitao jesam li za kroasan, kojeg sam inače odbijao svaki put. – Pa znaš da ne jedem ta govna. Otišao je nasmijan. Moje su misli i dalje plutale morskim bespućem, a ja sam uranjao sve dublje u svoja sjećanja. Promatrao sam more koje je svojim blagim i umirujućim djelovanjem jako utjecalo na moje raspoloženje. Kako su to bili divni dani. Sad je to, s obzirom na moju sljepoću, sve iza mene, sve je to sad nedostižan san. No, svejedno sam tako razmišljajući uživao i plovio i dalje po svojim sjećanjima. Dok sam još bio uronjen u svoje snove, začuo sam nježan ženski glas: – Sorry, do you speak English? Uplašen sam trgnuvši se odgovorio: – Da, govorim. Kako vam mogu pomoći? – Recite mi ima li u mjestu apoteka? – Ima, nedaleko odavde, ali danas je nedjelja i ona ne radi. Nadam se da vam apoteka nije baš sada neophodna, da niste ozbiljno bolesni. – Ma ne, nisam bolesna, ali mi je trebala druga krema za sunčanje. Baš sam tužna. – O, žao mi je. – sućutno sam joj odgovorio. – Zaista vam ne mogu pomoći, ali da bih vam ublažio tugu, pozivam vas da mi se pridružite na kavi. Pristala je nasmijavši se i sjela na fotelju pored moje rekavši: – Ja sam Uli. Nesvjesno sam se pridigao iz fotelje, skinuo sunčane naočale, pružio ruku izgovarajući svoje ime. Tad sam zanijemio. Ne ispuštajući njenu ruku naglo sam sjeo nazad na fotelju. Valjda me je ugledala uplašenog i blijedog jer me je odmah upitala: – Jesi li dobro? – Da, da…valjda. Ne znam. – zamuckujući sam odgovorio. – Što se događa? – uplašeno je upitala. – Ma sve je u redu. Naime, znaš, ja sam inače slijep, a sad te odjednom vidim potpuno bistro. – O moj Bože. Ovakav upad još nisam doživjela. – odgovorila je smijući se glasno. – Ma kakav upad, ozbiljno ti kažem. – tiho sam odgovorio i panično vratio naočale na nos. No, moj vid je i dalje bio sjajan. Jasno sam vidio svaki detalj na njenom licu i tijelu. Bila je lijepa plavokosa djevojka u svojim tridesetim. Njena valovita duga kosa blago je padala do ramena. Velike krupne smeđe oči davale su njenom duguljastom licu neki poseban pečat. Promatrao sam njen divan osmijeh i dug vrat koji je tu pojavu činio nadnaravnom. Bila je uistinu jako privlačna žena. – Otkad si slijep? – podrugljivo me je upitala. – Ti mi i dalje ne vjeruješ?  – Ne, ne vjerujem, ali sad dosta o sljepoći. Super, progledao si, sad idemo dalje! Živiš tu? – Da, ovdje živim, tu sam i rođen. Ovo je moj svijet, tu se najbolje osjećam. Dugo sam živio vani, bio nesretan sve do povratka. Sad mogu reći da živim punim životom, bez obzira na moju… Nisam htio završiti rečenicu kako ne bih ponovo pokrenuo priču o sljepoći. Ali, moj pogled je lutao poznatim okolišem prepoznavajući detalje koje godinama nisam vidio. Uočio sam brod mog brata, Erasmus, koji je bio privezan i mirno plutao na tihoj površini. Bilo je to fantastično iskustvo. Uli je primijetila moje ogledavanje okoliša i začuđeno me je promatrala. No, nije rekla ni riječi, iako se u njenom pogledu vidjelo čuđenje. Nastavili smo naše trivijalne životne priče. Ona je iz Stockholma, radi na fakultetu kao profesor filozofije. Doznao sam još sijaset nevažnih detalja iz njenog života, a ona je pažljivo slušala i moju priču. Nakon popijene kave nastavili smo čavrljanje kao da se poznajemo godinama. Vrijeme je letjelo i ja sam je upitao: – Želiš li da te odvedem brodićem na kupanje? – Pa to bi bilo sjajno! Otišli smo do Erasmusa, a ja sam znalački, kao da nikad nisam ni prestao, povukao brodić, uveo Uli u njega, odvezao konope i vješto veslima izvezao brod iz prepune lučice. Upalio sam motor kao od šale, tako da je moja priča o sljepoći ostala potpuno isprazna. Nisam više ni sam vjerovao u nju. Ponašao sam se kao čovjek vičan moru, brodiću, upravljanju, plovidbi. Sve mi je bilo poznato, ni jednom se nisam upitao što sad, sve je teklo kao da to radim svakodnevno, kao iskusan mornar. Vozili smo se polako uz obalu, a ja sam joj objašnjavao i pokazivao znamenitosti, govorio imena plaža pored kojih prolazimo. Okrenuvši brodić iza kamenitog rta, ugledali smo malu plažu zaklonjenu velikim borom koji se nadvio nad njom.  Plažica je bila tako prirodno oblikovana da se nije mogla uočiti s mora, a sa kopna nije imala prilaz. – Kakav divan pejzaž, kao iz bajke. Uzela je svoju veliku torbu i iz nje izvukla ručnik koji je raširila na plažu. – Ja se moram odmah okupati, toliko je lijepo, toliko privlači ova predivna priroda. – zadivljeno je rekla. Čim smo skinuli svu odjeću uhvatio sam je za ruku i doveo do mora. Samo smo se pogledali i istovremeno skočili u vodu. Napravili smo samo dva zaveslaja ruku i stali. Okrenuli smo se jedan prema drugom i lagano približili. Prišao sam njenim usnama i prislonio svoje. Zatvorila je oči nježno mi uzvraćajući poljubac. – Idemo vani? – upitao sam. – Da. – odgovorila je tiho. Iz torbe je izvadila kremu i zanosnim glasom zamolila da joj namažem leđa. Okrenula se i legla na ručnik pokazavši tako svu svoju ljepotu. Uzeo sam kremu i nakapao po njenim leđima tekućinu intezivnog mirisa lavande. Nježno sam počeo razmazivati po leđima, po guzi, po njenim dugim nogama. Nije rekla ni riječ, ali me je pomno gledala. Krenuo sam laganim pokretima utiskivati kremu u njeno predivno tijelo. Masirao sam joj leđa polako prilazeći njenoj čvrstoj guzi koju sam nježno stiskao sve dok nije pustila prvi mali uzdah. Tad sam još intenzivnije utiskivao tekućinu prelazeći preko njenih bedara. Tiho je uzdahnula i lagano raširila noge, a ja sam prešao na njena unutarnja bedra klizeći po tako nježnom dijelu. Uzdasi su sad bili još intenzivniji, a ja sam samo ubrzavao tempo. Okrenula se i zagrlivši me počela strasno ljubiti. Uzvraćao sam poljupce stalno prelazeći rukama po njenom tijelu. Spustio sam je polagano na ručnik tako da je sad ležala na leđima, a ja sam je nastavio ljubiti po licu, jezikom prelazio preko njenih ušiju, vrata. Prešao sam rukama na njene bujne i predivne grudi lagano ih stišćući. Njeni su uzdasi sad već bili glasniji, strastveniji. Tad je tihim i senzualnim glasom rekla: – Dođi. Popeo sam se pažljivo na nju koja je raširila noge kako bih se smjestio u međunožje. Samo sam kliznuo u nju, a ona je strastveno jecajući uzdahnula: – Ahhh… Ulazio sam sve dublje i ponavljao pokret sve nježnije. Oboje smo uzdisali jače, strasnije, pohotnije. Sve brži tempo pojačavao se našim ubrzanim disanjem i jecajima. Vrhunac se oboma desio istovremeno, istovremeno smo udahnuli jako i blago se zatresli. Bio je to zaista vrhunac vrijedan divljenja, pun čežnje, pun strasti, žudnje, nježnosti i zadovoljstva. Opuštali smo se zagrljeni i gledali u plavetnilo mora koje se sjedinjuje s nebom, ćutili mir i osluškivali valove koji su kotrjali kamenčiće po plaži.  Oboje smo drijemali u hladovini nadvitog bora, uživali bez riječi.

– Šta je prijatelju, šta se tako smiješ? – prenuo me je poznati glas Bepa. – O čemu ti to razmišljaš kad si tako nasmijan? Uplašeno sam se okrenuo prema njemu koji je sjedavši pored mene upitao: – Jesam te pripa? – Ne znam. – tiho sam odgovorio. Nisam znao gdje sam i što mi se događa. Skinuo sam naočale i pogledao u Bepa, ali sam vidio samo njegovu sjenu. Opet sam bio slijep. – Mora biti da sam zadrijemao. – rekao sam pogubljeno. – Jesi li dobro? – Ma jesam. Kažem ti valjda sam bio zadrijemao pa si me uplašio. Želiš li kavu? – Ne mogu, prišin, ali ću se vratit za po ure. Odlazeći je upitao: – Ma jebate, reci mi jesi se ti to namaza nekom kremom, vonjaš mi na lavandu. Nisam ništa odgovorio, samo sam zbunjen gledao za njim. Što je ovo bilo? Je li moguće da sam zaspao i sanjao? Kakav san, kakvo ludilo. Skinuo sam još nekoliko puta naočale i vratio ih. Ništa. Nisam vidio ništa. Čeznutljivo sam pogledao prema mjestu gdje stoji privezan Erasmus, no nisam ga vidio. Pozvao sam konobara i tražio da platim kavu. Rekao mi je iznos i vidjevši moj upitan pogled dodao: – Pa dvije kave i kroasan, to je ta cijena. Nisam ga ništa upitao, pružio sam novac rekavši: – Zadrži ostatak. Zbunjen sam uzeo svoj bijeli štap i mašući otišao prema kući.

Posljednje vijesti
Povezane vijesti

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime