Soljenje ribe bio je nekad izvor prihoda mnogih u Bolu. Solile su se najviše srdele. Kako je Hvarski kanal, a prvenstveno ” pošta” oko Zlatnog rata, bio bogat ribom, ulovljenu ribu je trebalo “zbrinuti”. Ili je prodati, ili dati na otkup u tvornicu sardina ili posoliti.
Soljenje ribe je uvijek bila sigurna opcija.
Imali smo i fabriku za soljenje ribe.
Bila je to i uobičajena hrana u svakoj kući. Malo kupusa, blitve ili drugog zelja i dvije slane srdele bile su česta večera na stolovima Boljana.
Zanimljivo je kako je to soljenje izgledalo i kako je bilo organizirano?
Kada je bila potreba za soljenjem, s crkvice sv. Ante bi se zvonilo, a to je bio poziv da žene i djevojke dođu na posao soljenja.
Soljenje se naravno plaćalo pa je to bio neredoviti, ali ipak značajni dodatni prihod u kućni „buđet“.
Gospođa Marija Mojno Marinković bila je jedna od onih koji su tada solili ribu. Radila je to kao djevojka uvijek kad je trebalo i kad se solilo, a kasnije nakon udaje dosta rjeđe jer su nastupile druge obiteljske obaveze.
Kako vidimo, vješto to radi i danas u svojoj 92. godini. Vještine i iskustva joj ne nedostaje.
Danas je solila inčune…
Moj pokojan nono je bi prvo upravitelj tvornice slane ribe “Mardešić” Bol, a onda i večinski vlasnik i upravitelj solane “Ribarske zadruge Bol” ali itako to ni bitno i najvjerovatnije nikoga i ne zanima taj bitni način zarade na bolu!